Razmišljati je teško. Negdje sam pročitao da šahisti imaju intenzivne fizičke pripreme da bi izdržali kognitivne napore koji nastaju uslijed igranja šaha. Dojma sam da vozači Formule 1, koliko god morali fizički biti u stanju izdržati napore uslijed raznih sila koji djeluju na njih prilikom vožnje, isto tako i mentalno pate stalnim fokusom i razmišljanjem o sljedećem potezu. Na kraju, nedavno je Antun Samovojska zaključio da naši nogometaši moraju odigrati utakmicu nakon koje će ih boljeti glava, a ne noge. Stoga, pripremite se.
Prilikom osmišljavanja istraživanja, često nam je najveći fokus na konstruktima od interesa. Pa nas tako rijetko kad zanima brzina reakcije, ili koliko netko ima prijatelja. Češće je slučaj da nas zanima ono što utječe na brzinu reakcije (nekakav mentalni proces) ili na broj prijatelja koji netko ima (možda ekstraverzija). No, još uvijek nemamo metar kojim bismo izmjerili ekstraverziju, a nemamo ni način da direktno manipuliramo nečijom pažnjom stoga se koristimo indirektnim načinima. Na primjer, ako želimo ispitati utjecaj implicitnih podražaja poput udešavanja (ili frame-inga), istraživači mogu ispitanicima dati osmosmjerku u kojoj se nalaze riječi kojima želimo aktivirati neke kognitivne sheme. (Velika) pretpostavka je da će netko tko aktivno traži negativne riječi (zlo, rat, bolest, itd.) biti u negativnom stanju umu za razliku od ispitanika koji aktivno traži pozitivne riječi (sreća, mir, zdravlje, itd.). Razlike u njihovim odgovorima na kasnija pitanja (ukoliko smo ih pravilno nasumično raspodjelili u skupine) ćemo stoga atribuirati razlikama u mindsetu, a ne razlikama u osmosmjerci koju su rješavali.
Budući istraživač nema direktan utjecaj na nečije stanje uma, već pokušava manipulirati određenim podražajima, on/a može jedino utjecati na te podražaje. Stoga, današnja tema je razmišljati o podražajima. Nadam se da ćemo do kraja teksta osvijestiti da su problemi dublji, odnosno, slikovitije rečno viši (što bi Saša iz TBF-a rekao).
Počnimo od najjednostavnijeg mogućeg podražaja, a to je točka. Točke, neki put, doduše rijetko, možemo koristiti kao način usmjeravanja nečije pažnje. Na što sve moramo obratiti pažnju prilikom odluke o točki kojom ćemo privući nečiju pažnju? Na prvu, nemamo puno za razmišljati. Točka je točka. Nažalost, ili na sreću, nije baš tako. Recimo da eksperimentom želimo ispitati koja vrsta podražaja (kakva slika) bolje privlači našu pažnju. U tu svrhu mogli bismo ispitanicima prezentirati sliku ljudskog lica i sliku drva te ih zamoliti da pritisnu jednu tipku kad je prezentirano lice, a drugu kad je prezentirano drvo. Način na koji se takvi eksperimenti izvode je takav da se na jednoj strani ekrana prezentira jedan podražaj, na drugoj - drugi. Kako ispitanici ne bi niti pokušavali pogoditi gdje bi se podražaj mogao pojaviti, istraživači znaju koristiti neki podražaj-ić kojim navode ispitanike da usmjere pogled u sredinu ekrana (kako bi bili sigurni da je udaljenost od centra pažnje [sredina ekrana] i prezentiranog podražaja jednaka bez obzira gdje se prethodni pojavio).
Evo nas natrag na točci. Točka, sama po sebi može varirati po (barem) dvije dimenzije, a to je veličina i boja. Točka je zapravo mala, mislim da zauzima jedan piksel na ekranu, no to često nije dovoljno salijetno da ju ispitanici primjete. Stoga je moramo malo povećati, dovoljno da bude percipirana kao točka, ali opet, ne previše da ne bude percipirana kao krug. Pogledajmo Sliku 1.
Slika 1. Od točk(ic)e do kruga
Prva točka (prava točka), koja se jedva vidi na slici, zauzima jedan jedini piksel. Sljedeća zauzima 4 piksela (obzirom da su pikseli kvadratni, zapravo se radi o malim kvadratićima). Što se više pomičemo na desno, to točka raste i poprima (pravo) kružni oblik. Stoga, mislim da se možemo složiti da je i oblik jedna od dimenzija o kojima treba voditi računa prilikom definiranja točke.
Što dalje, pogledajmo Sliku 2.
Slika 2. Od obojane točk(ic)e do obojanog kruga
Na Slici 2 imamo točke jednakog oblika i veličine kao na prvoj slici, ali točkice možemo obojati raznim bojama. Obzirom na korištene boje, prva je postala praktički nevidljiva, dok treća s desna najviše bode oko, iako nije najveća. Možda je do kontrasta. Pogledajmo Sliku 3
Slika 3 prikazuje identične točkice sa Slike 2, ali su prezentirane na crnoj pozadini. Nerijetko se u eksperimentu koristi crna podloga, da se smanji efekt svjetlosti ekrana. No treća s desna točka više ne djeluje tako snažno kao na Slici 2.
Na kraju, točka se na ekranu može nalaziti, više-manje bilo gdje. Stoga je i to jedna od dimenzija (doslovno) koju moramo uzeti u obzir prije nego odlučimo na koji način ćemo dizajnirati jednostavnu točku koja ima jednostavnu funkciju a to je privlačenje pažnje ispitanika. Zašto je ovo važno? Iz razloga što nas ne zanima kako točka utječe na brzinu reakcije. Naša savršena točka, kojeg god ona oblika, veličine, boje ili pozicije bila, radi samo ono što želimo od nje a to je da privuće (nakratko) pažnju ispitanika na centar ekrana.
Đavolji odvjetnik može reći "Šta te boli briga za točku, kad jednako djeluje i u jednom uvjetu i u drugom?". I izjava stoji, no na taj način dodajemo buku u svoje podatke, što automatski skriva signal koji pokušavamo razaznati. Recimo da upotrijebimo "krivu" točku, odnosno žarko crvenu na bijeloj podlozi koja prilično snažno privlači, a možda i zadržava pažnju. Prosječno vrijeme rekacije na prikazani podražaj bilo bi dulje, i to vjerojatno jednako prosječno dulje i za rekciju na sliku lica i drva.
Zamislimo da imamo savršenu točku (koja samo privuće pažnju na centar ekrana a ne zadržava dulje pažnju) te opazimo da nam prosječno treba 400 milisekundi (ms) za reagirati na prezentaciju lica, a 450 ms za reakciju na prezentaciju drva. Radi se o razlici od 50 ms. Kad bi imali nesavršenu točku koja prosječno produljuje vrijeme reakcije na prave eksperimentalne podražaje (recimo da produžuje prosječno za 50 ms, ali ne smijemo zaboraviti da i tih 50 ms varira, dakle ne radi se o konstanti!), tada bi nam trebalo prosječno 450 ms za reakciju na lice a 500 ms za reakciju na drvo. Iako je razlika između 2 uvjeta i dalje 50 ms, relativno, radi se o manjoj razlici jer su apsolutne brojke veće. Karikiramo li do kraja, zamislimo da imamo točku koja dodaje 1000 ms (ili 1 sekundu) buke. I dalje je razlika između 2 uvjeta = 50 ms. No (obzirom da 1000 ms je prosječno vrijeme nadodano kao posljedica nesavršenog podražaja, za očekivati je da je i standardna devijacija primjerena tom prosjeku), razlika više ne da neće biti praktično značajna, već neće biti niti statistički značajna.
Samim tim i razlika u vremenu reakcije u dva uvjeta bi bila (relativno, ne apsolutno) manja - što bi moglo dovesti do toga da stvarnu razliku podcjenimo, i kažemo da lice i drvo podjednako brzo privlače pažnju. Na sreću, ili nažalost, to je puno rjeđa situacija od one kada tvrdimo da razlika zaista postoji - a ona zapravo ne postoji, no to je tema za neki drugi post.
Hrana za razmišljanje, kada bismo umjesto točke imali liniju, ili križić, zvjezdicu ili neki još kompleksniji podražaj (pazite, i dalje se radi o jednostavnim podražaji-ći-ma) poput fotografije ili zvuka, ili videa, broj odluka eksponencijalno raste.
Za kraj, nemojmo misliti da je ovo specificitet eksperimentalnog pristupa. Zamijenite točku pitanjem na koje ispitanici moraju odgovoriti (npr. "Koliko često izlazite van?"). Broj odluka koje moramo donijeti da bismo konstruirali pitanje je značajno veći od broja odluka prilikom konstrukcije točke. Koristiti riječ "često" ili "rijetko", pitati "izlazite li van" ili "posjećujete noćne klubove", postaviti pitanje u pozitivnom ili negativnom smjeru, definirati vremenski period ili prepustiti tu odluku ispitanicima, itd., itd.
Sad možete odmoriti!
Do sljedećeg puta, Matia
